''A sta da radim?
......
Ljudi samo govore zasto si nervozan,
ljudi samo pricaju ne budi tako grozan.
Ljudske usne sapucu suljaj se ti kradom,
izbjegavaj nevolje skinut ce ti glavu.''
Ne znam odkud mi ta tema, ali poceli su mi ici na nerve tzv. Prirodnjaci, opaki i zatucani green peaceovci i ostali ''pretjerao sam u svakom pogledu'' čuvari okoliša. Da ne bi ispalo da sam protiv svih tih akcija za ocuvanje zemlje, jer nisam, ali me uzasno zivciraju ove legende na koje naletiš na svakom drugom korku koji idu u prevelike krajnosti pa okrivljuju ljude za sve sto se događa..
Jer, i vi i ja smo ljudi i kako onda možemo reci da preziremo ljudski rod, dakle da našom mizantropijom preziremo sami sebe. Izuzetak je naravno ako doista preziremo sami sebe, ali onda se ponovo vracamo na onu tezu iz prošlog posta da svijet procijenjujemo prema svojim postupcima, a doista mislim da je stravično egocentricno uspoređivati i stvarati mišljenje o prokletih 6 miljardi ljudi na našu sliku i priliku(osim ako se ne povodimo na onu staru katolicku da smo svi jednaki i djeca božja, ali rekla bih da u buntovnickom sukobu mlađih generacija i autoriteta nema svijesnih približavanja takvim dogmama). Da se vratimo na temu, jedino u što se taj naš prezir može izroditi je agresivnost, ponekad prema drugima - osobama na koje svaljujemo krivnju, a u vecini slucajevima prema nama samima (ne, ne mislim na rezanja, opijanja i ostala ubijajuce hedonistička teeneđerska sranja) nego na uzaludna kontroliranja svojih postupaka, zacrtavanja neostvarivih ciljeva u našim glavama, uzaludnim nadama da mozemo promijeniti svijet ili još gore, samouništenje koje se ostvaruje kroz pesimisticne misli i bezvoljnost kao potpuno suprotna reakcija.
I kakvo je onda rješenje problema? Mislim ako su ljudi krivi za sve te prirodne kolapse i oni to doista shvacaju zašto onda ne pomognu majcici zemlji svojim samoubojstvom, sacuvali bi atmosfericu jer bi svojom nemogucnošcu disanja sacuvali više kisika i stvorili manje ugljikovog diokida....ali ne, ljudi sebe previše vole... I ne nije da nekoga kritiziram jer doista i ja sebe najviše volim, volim se toliko da mi ne pada napamet volontirati u Herkulanei ili ne daj boze propjesaciti 200 metara umjesto vozikanja...
Jebiga, kratko se živi, ajmo onda barem iskoristiti sve mogucnosti..
|